- Autor: Boni Honig
„Sada smo imperija“, priča se da je Karl Rov 2004. rekao Ronu Suskindu. „Naše delanje stvara sopstvenu realnost“. Sjetila sam se ove izjave kada je izbio skandal sa Harvijem Vajnštajnom. Priča za pričom svjedoči o obrascu predatorskog ponašanja i seksualnog zlostavljanja, koji se kao loš scenario ponavlja na bezbroj uzoraka. Kakva dosada! Ali tu postoji dublja priča o zlostavljanju, više u Rovovom duhu, koja kao da pričinjava veće zadovoljstvo počiniocima.
Svi znamo da je seksualno zlostavljanje najtješnje vezano za moć. Fizički čin je jedan vid zloupotrebe moći, a drugi je kontrolisanje same stvarnosti. To je ona vrsta moći koju je Rov dobro razumio. Da li je Vajnštajn težio seksualnoj moći i seksualnom zadovoljstvu? Ili je seks bio samo jedan potez u dužoj igri koja počinje postavljanjem zamke (poslovni sastanak u hotelskoj sobi, uz prisustvo pomoćnice kao mamca), zatim se prelazi na seks, a onda na zataškavanje koje pruža trajnije uzbuđenje, čisto zadovoljstvo posjedovanja moći nad samom stvarnošću?
Scena u hotelskoj sobi je zloupotreba moći jednog muškarca nad jednom ženom. Ali zataškavanje tog događaja podrazumijeva moć nad svijetom. Uobičajeni jezik tog zločina jasno pokazuje o čemu se radi: „Ne odbacuj moje prijateljstvo zbog pet minuta“. Možeš biti zvijezda, a možeš biti niko i ništa. Ili: Niko ti neće vjerovati. Mnoge žene su se bar nekad uplašile da im neko neće povjerovati. Gotovo nijedna ne zna kako se moćno osjeća onaj koji izgovara rečenicu: „Niko ti neće vjerovati.“
Takve prijetnje i obećanja obznanjuju kontrolu muškarca nad stvarnošću, a uživanje koje odatle proističe očigledno je pojačano kada ga neko drugi (žrtva, pomoćnice, saradnici ili cijela kompanija) gleda kako to radi. Možda je zato Rov tog dana 2004. podijelio svoju malu tajnu sa Suskindom. Sasvim je izvjesno da se Donald Tramp upravo zbog toga hvalio Biliju Bušu: „Kada si zvijezda, to ti je dopušteno.“
Ali, između Trampa i Vajnštajna postoji ključna razlika. Vajnštajn je stara škola. Njegove reakcije ovih dana jasno pokazuju da se plašio skandala. On poriče da su se seksualni činovi odigrali bez pristanka, ali priznaje da su se perspektive možda razlikovale. Takvi ustupci su nekad bili potez u igri kontrole nad stvarnošću. Pitajte Anitu Hil. Ali u Trampovo vrijeme, onaj koji razmjenjuje optužbe s tužiteljkama tvrdi ne da kontroliše stvarnost – već da joj se pokorava.
Izgleda da su se mediji koje je Vajnštajn smatrao svojim poslušnicima osamostalili. Nekada je to bio put ka srećnom kraju. Pouka priče je bila da novinarstvo ima moć da objelodani zloupotrebe moći i sruši moćnike. Patrijarhat odumire na dezinfekcionoj svjetlosti dana. To je dobra priča.
Upravo zato je sada svi pratimo. Ne radi se samo o seksu, koji je očigledno bio dosadan: bademantil, masaža, užurbano nagovaranje kojim Vajnštajn namamljuje žene iz javnog predvorja u privatnu sobu. Ne radi se samo ni o zluradosti zbog pada čovjeka koji zaslužuje prezir, već je to za većinu nas priča sa poukom, za koju se nadamo da će slične njemu uplašiti od pojavljivanja njihovog imena na naslovnim stranama. Svakako je to i nostalgija za vremenom kada su novinarska otkrića imala snažno dejstvo i kada su postojale strukture koje su ih podržavale: istinski slobodna štampa, javnost koja je u stanju da bude šokirana, glasači voljni da iskoriste moć svog listića, glasanje koje nije izmanipulisano i zaista utiče na rezultate izbora, stvarna mogućnost da se moćan čovjek sruši istinom.
Koristeći strukturne promjene, Tramp je promijenio pravila igre. On nikada ne bi ponudio da ode na liječenje kako bi sačuvao posao. Nikada ne bi molio da mu se pruži još jedna šansa. Ako šalješ mejlove prijateljima tražeći pomoć, ako obećavaš da ćeš ići na liječenje, ako se nadaš još jednoj šansi, već si – po Trampovom tinejdžerskom svjetonazoru – gubitnik: žrtva stvarnosti, a ne njen tvorac. Igra je završena. A s njom i zadovoljstvo jer se ono sastoji u vladanju stvarnošću. Zato je Tramp prošle godine, kada su se pojavili vjerodostojni izvještaji o ženama koje ga optužuju – njih bar 14 – doveo sa sobom na drugu predsjedničku debatu tri žene koje su tvrdile da ih je napao muž njegove protivkandidatkinje. Umjesto da se distancira od teme koju je pokrenulo objavljivanje snimka u televizijskom programu ,,Access Hollywood’’, Tramp ju je pohlepno prigrabio i stvorio stvarnost u kojoj on, bez trunke srama, preuzima ulogu branitelja oštećenih žena. Hilari, koja još igra po starim pravilima, sigurno nije ni pomislila da bi bilo dobro da se okruži žrtvama Trampovih predatorskih aktivnosti.
Raskorak između starih i novih pravila radio je za Trampa: da su optužbe protiv njega tačne, on bi se svakako postidio poslije objelodanjivanja svojih nedjela, zar ne? Odsustvo stida mnogi su shvatili ne kao svjedočanstvo o novoj vrsti zastrašujuće bestidnosti, već kao potvrdu da su optužbe neistinite ili bar da je posrijedi mnogo buke ni oko čega. Za Trampa je to zapravo bila još jedna ohrabrujuća pobjeda nad samom stvarnošću.
I Obama je igrao po pravilima starog svijeta kada je upozorio Trampa: „Ne možeš pobjeći od istine“. Na drugoj strani je Tramp, koji vjeruje da se stvarnošću može vladati. Ne da se ona može oblikovati, ili prodati, ili poreći, pa čak ni da se može proizvesti kao u seriji ,,Mad Men’’, već da se njome može vladati. U tom smislu, bez obzira na sve proteste neokonzervativaca, Tramp je stvorenje koje se ispililo iz Rovovog republikanizma. Gospodar stvarnosti.
Prevela: Slavica Miletić
Peščanik.net